Alfredo Di Stéfano

Tko je bio Alfredo Di Stéfano

Alfredo Di Stéfano rođen je 4. srpnja 1926. u Barracasu, radničkoj četvrti Buenos Airesa, u obitelji talijanskog i francuskog podrijetla. Za mnoge je najpotpuniji nogometaš svih vremena: napadač koji je branio, vezni koji je zabijao i vođa koji je diktirao tempo, godinama prije nego što je „totalni nogomet” dobio ime. Nadimak La Saeta Rubia – Plava strijela – dobio je zbog brzine i svijetle kose.

U River Plateu je debitirao 1945. i u sezoni 1947. bio najbolji strijelac argentinske lige s 27 golova, a iste godine osvojio Copu Américu s Argentinom. Štrajk igrača 1949. odveo ga je u kolumbijsku „El Dorado” ligu, u Millonarios iz Bogote, gdje je osvojio tri naslova i postao zvijezda Južne Amerike.

Spor Real – Barcelona i dolazak u Madrid

Godine 1953. i Real i Barcelona vjerovali su da su ga kupili: Barcelona od River Platea, Real od Millonariosa. Španjolski savez presudio je da igra naizmjence po sezonama za oba kluba, što je Barcelona odbila i prodala svoj dio Realu. Di Stéfano je u prvom Clásicu zabio dva gola, a spor oko njegova transfera do danas je dio mitologije El Clásica.

U Madridu je u 11 sezona odigrao 396 službenih utakmica i zabio 308 golova, osvojio osam naslova prvaka Španjolske i pet puta bio najbolji strijelac lige (Pichichi). Zlatnu loptu osvojio je 1957. i 1959., a 1989. je kao jedini igrač u povijesti dobio Superzlatnu loptu za najboljeg igrača prethodnih 30 godina.

Pet Kupova prvaka i gol u svakom finalu

Od 1956. do 1960. Real je osvojio prvih pet Kupova prvaka, a Di Stéfano je zabio u svakom od pet finala: Reimsu 1956. (4:3), Fiorentini 1957. (2:0), Milanu 1958. (3:2 nakon produžetaka), Reimsu 1959. (2:0) i Eintrachtu 1960. (7:3 u Glasgowu, hat-trick uz četiri gola Puskása). Ta je utakmica u Glasgowu, pred 127 tisuća gledatelja na Hampden Parku, i danas mjerilo za finale.

Igrao je i u izgubljenim finalima 1962. (3:5 protiv Benfice) i 1964. (1:3 protiv Intera), a 49 golova u Kupu prvaka bio je rekord natjecanja do Raúla. U kolovozu 1963. oteli su ga u Caracasu gerilci FALN-a tijekom turneje Reala; pušten je nakon tri dana i istog tjedna igrao prijateljsku utakmicu.

Reprezentacije bez Svjetskog prvenstva

Nastupio je za tri reprezentacije: Argentinu (6 utakmica, 6 golova, prvak Južne Amerike 1947.), neslužbeno za Kolumbiju i za Španjolsku (31 utakmica, 23 gola). Svjetsko prvenstvo nikad nije igrao: Argentina nije putovala 1950. i 1954., Španjolska se nije plasirala 1958., a 1962. je u Čile otputovao ozlijeđen i nije nastupio.

Trener i počasni predsjednik

Kao trener vodio je Boca Juniors (prvak 1969.), Valenciju (prvak Španjolske 1971., Kup pobjednika kupova 1980.), River Plate (prvak 1981.) i Real Madrid u dva navrata (1982.–1984., 1990.–1991.), s kojim je 1983. igrao finale Kupa pobjednika kupova. Od 2000. do smrti bio je počasni predsjednik Real Madrida.

Stadion u Realovu trening-centru Valdebebas nosi njegovo ime od 2006.; na njemu je Real igrao domaće utakmice u sezoni 2020./21. tijekom obnove Bernabéua. Umro je 7. srpnja 2014. u Madridu, tri dana nakon 88. rođendana. UEFA ga je 2003. proglasila najboljim španjolskim igračem u 50 godina.